Šta čini velike vođe velikim


Download Article as PDF


Gledao sam na TED.com jedan video u kome je Simon Sinek pričao o tome šta to velike lidere čini velikim liderima. Došao sam na ideju da to uporedim sa domaćim trenutnim liderima, osobito onim političkim.

Za početak o čemu se radi:

U svetu postoji gomila organizacija, firmi i drugih formi društvenih uređenja koji imaju nekog svog lidera. Međutim mali broj tih lidera je stvarno nešto uradio i poveo ka uspehu. Navešćemo nekoliko uspešnih. Kao prvog možemo navesti Steva Jobs-a, i kompaniju Apple. Kompanija Apple je trenutno jedna od najuspešnijih firmi u IT industriji i ima armiju pristalica, koje kupuju samo Apple uređaje iako su oni istog kvaliteta i kompanija je iste kompetencije, kao i druge kompanije, a proizvodi su još i skuplji. Takođe navedimo Martina Lutera Kinga, koji je pokrenuo u svetu pokret ljudskih prava. Tih problema je bilo i ranije i ranije su ljudi pokušali, ali niko nije uspeo. Martin Luter King nije bio jedini koji je patio zbog položaja crnaca u americi i nije bio jedini dobar orator u to vreme među crncima, tako da zašto on? A opet njegov “I have a dream” govor nije bio najavljen, a došlo je na njega nekoliko stotina hiljada ljudi, od kojih su trećina bili belci. Kako je to moguće? Još jedan primer su braća Wright, koji su konstruktori prvog aviona. Bilo je u to doba i bolje kvalifikovanih timova, i s većim budžetom, ali oni su uspeli, drugi nisu. Takođe Nikola Tesla bi se mogao postaviti kao primer. Iako je bio introvertan, posedovao je jednu osobinu koja je vodila do njegovih uspeha i odkrića.

Postavilo pitanje šta je to potrebno za uspešnog lidera, naučnika ili zapravo ovaj uspeh koji su postigli pomenuti ljudi. Šta to zajedničko imaju uspešni lideri. Naime postoji obrazac, kod svih pomenutih ljudi (i mnogih drugih velikana). Oni svi misle, rade i komuniciraju na jedan određeni način, koji je u potpunoj suprotnosti od toga kako misle, rade i funkcionišu svi ostali.

Simon Sinek je kodifikovao obrazac i nazvao to magičnim krugom (slika). Najspoljniji krug čini pitanje šta. Svaka organizacija i pojedinac u svetu znaju šta rade, odnosno čime se bave.

Drugi krug je kako. Jako mnogo (ne svi) organizacija i pojedinaca u svetu znaju i kako rade stvari. Bilo da se to zove jedinstvenom vrednošću, jedinstvenom ponudom ili vlastitim postupkom za rad. Ali jako malo ljudi i organizacija zna zašto radi te stvari. Pod zašto se ne misli zbog profita. Profit nije razlog, profit je uvek rezultat. Pod zašto se misli koja je vaša svrha? Šta vam je razlog i poziv? U šta verujete? Zašto vaša organizacija postoji? Zašto ustajete iz kreveta ujutru? I zašto drugima stalo do toga?

Način na koji mi radimo i komuniciramo je s polja ka unutra. Idemo od najjasnije do najzamršenije stvari. Međutim inspirativne vođe i inspirativne organizacije, ne bitno čime se bave, bez obzira na njihovu veličinu, svi razmišljaju, rade i komuniciraju obrnuto, iz unutrašnjosti kruga, ka spoljašnjosti. Počinjavši od pitanja zašto?

Kao šrimer koristićemo Apple, zato što svi znaju za njega, pa će moći i da razumeju primer. Dakle, da je Apple kompanija poput drugih, njihova marketinška poruka glasila bi nekako ovako: “Mi pravimo sjajne računare. Oni su lepo dizajnirani, jednostavni za korišćenje i user friendly. Želite li kupiti?”. Hm, ne baš. Primetite da u ovom slučaju idemo od toga šta rade, ka tome kako rade. Tako većina komunicira. Tako većina marketinga funkcioniše. Tako i većina ljudi komunicira jedni s drugima. Kažemo šta radimo, kako smo drugačiji ili bolji i očekujemo neko ponašanje, recimo kupovinu, glas na izborima ili nešto slično. Evo našeg automobila, on je dobar zbog toga i toga, mi imamo najbolje advokate, oni uvek rade najbolje što mogu za naše klijente itd. Ali to je zapravo neinspirišuće.

Evo kako Apple zapravo komunicira: “Za sve što radimo, verujemo da će promeniti svet iz stanja quo. Mi verujemo u drugačiji način razmišljanja. Način na koji izazivamo svet u stanju mirovanja je što su naši proizvodi lepo dizajnirani, jednostavni za korišćenje i okrenuti korisniku. Jednostavno se dogodilo da pravimo sjajne računare. Želite li kupiti?”. Totalno drugačije. I ljudi su spremniji na ovakav način kupiti. Sve što je urađeno je promena redosleda informacija. Ono što se pokazalo je da ljudi ne kupuju ono što radite, već ono zašto to radite. U ovom sličaju velikom broj ljudi će biti normalno da kupe Apple računar, ali isto tako i telefon, ili mp3 player ili bilo koji drugi prozvod (a sve je urađeno objašnjenjem svrhe). Apple je samo kompanija koja pravi računare, kao bilo koja druga… imaju pristup istim resursima, istim konsultantima, isto su strukturno organizovani i isto kompetentni kao i svi drugi konkurenti.   Cilj nije raditi s ljudima kojima treba nešto što vi imate, cilj je raditi s ljudima koji veruju u ono u šta vi verujete. Zlatni krug se podudara sa biološkim aspektima mozga. Naime spoljni deo mozga je neokorteks, koji je odgovoran za ono šta radimo, kao i za najspoljniji deo kruga. Dok limbički deo mozga, ispod, je odgovoran za naša osećanja, poput poverenja i lojalnosti. Odgovoran je za svo čovekovo ponašanje i odlučivanje. Nema kapacitet za jezik. Kada komuniciramo s polja ka unutra ljudi će razumeti brojke, benefite, načine, ali neće to puvući ponašanje. Kada govorimo s unutra ka polja, govorimo direktno delu mozga odgovornog za ponašanje i vodimo ga da to racionalizuje opipljivim stvarima koje govorimo i činimo. Da se stvar pojednostavi. Ukoliko vi ne znate zašto radite to što radite, kako mislite da pridobijete ljude da vas prate, budu lojajlni, veruju vam?

Ovo se takođe odnosi i na zapošljavanje. Nije cilj zaposliti čoveka koje treba posao. Cilj je zaposliti čoveka koji veruje u ono u šta vi verujete. Ukoliko zaposlite čoveka samo zbog novca, oni će raditi posao za vaš novac. Međutim ukoliko zaposlite nekog ko veruje u šta i vi, on će se svojim bićem posvetiti tom poslu i daće mnogo veće uspehe. Najbolji primer su braća Wright. Većina ljudi ne zna za Samuela Pierpoint Langley. Početkom 20 veka svi su pokušavali da našrave letelicu, bio je to perspektivan naučni poduhvat. Samuel je imao ono što bi smo mislili da je recept za uspeh. Čak i sada ako pitate nekog zašto neki njihov proizvod nije uspeo daće vam permutacije iste tri reči: nedostatak novca, krivi ljudi, tržišni uslovi. Samuel je imao beskonačnu finansijsku podršku od ministarstva odbrane SAD, s kojom je mogao da zaposli najbolje ljude tog vremena (usput je radio na Harvardu i u Smithsonian institutu, pa je tako i poznavao naučnu elitu SAD). Tržišni uslovi su bili fantastični ukoliko bi napravio mašinu. New York Times ga je pratio svuda i svi su navijali za Langley-a. Braća Wright nekoliko stotina kilometara odatle nisu imali ništa što mi smatramo receptom za uspeh. Nisu imali novca, plaćali su svoj san novcem koji bi zaradili u dućanu bicikli. Ni jedna osoba u Wrigh timu nije bila visoko obrazovana (Ovo ne znači da treba odustati od studiranja, već samo da diploma fakulteta nije način uspeha, već samo mesto gde ćete steći obrazovanje o trenutnom stanju nauke u određenoj oblasti). New York Times ih nigde nije pratio. Razlika je bila da su braća Wright bili vođeni verom, uverenjem i svrhom. Verovali su da ako mogu smisliti ovu leteću mašinu, mogu promeniti tok sveta, istorije. Samuel Langley je bio drugačiji. Želeo je da bude bogat i želeo je da bude slavan. On je bio u lovu na rezultat, na bogatstvo. Ljudi koju su radili sa braćom Wright radili su za ovaj san, dok su drugi za Langley-a radili za platu. Kada su braća Wright uspeli niko nije bio tu da posvedoči. Svet je o tome saznao tek nekoliko dana kasnije. A dalji dokaz da je Langley bio motivisan pogrešnim stvarima je što kad su braća Wright uspeli, on je dao otkaz. Nije predložio da će svojim sredstvima unaprediti mašinu. Nije bio prvi, nije se obogatio, nije postao slavan, dakle rešio je da da otkaz. Dakle, ljudi ne kupuju šta radite, već zašto to radite. Ukoliko govorite o onome u šta verujete privućićete one koji veruju u isto što i vi. Zašto je to bitno? Radi se o nečemu što se zove teorija difuzije inovacija. 2,5 % populacije su naši inovatori. Sledećih 13,5% su rani adaptatori, sledećih 34% je rana većina, 34% kasna većina i ostatak su nazadnjaci. Jedini razlog zašto nazadnjaci kupuju mobilne telefone je jer ne mogu više da kupe telefone sa rotirajućim brojačem. Ovo o čemu nam govori ovaj grafik ispod, je da se ne može ostvariti masovni uspeh, dok se ne ostvari prelaz od 15-18% penetracije tržišta(mora se preći u zonu rane većine). Većina je zadovoljna sa 10%, međutim to su ljudi o kojima govorimo da su oni to jednostavno shvatili. Ali ti ljudi su oni koji to shvataju i pre nego što smo počeli da poslujemo s njima. Ali mora se prevazići ta granica i ući u zonu rane većine. Ali rana većina neće nešto probati, pre nego što to ne proba neko drugi (rani adaptatori). A ti inovatori i rani adaptatori su mnogo opušteniji u donošenju intuitivnih odluka koji proizilaze iz njihovog ličnog uverenja o svetu. Onome u šta oni veruju, a ne samo o tome koji produkt je dostupan. To su oni ljudi koji su stajali 6 sati u redu da kupe novi iPhone.

Pročićemo 2 primera najvećeg uspeha i neuspeha po teoriji difuzije inovacija. Prvo neuspeh. Primer je komercijalan. Recept u koji ljudi veruju za uspeh je novac, pravi ljudi i dobri uslovi tržišta. Trebalo bi da budete uspešni ukoliko to imate. Pogledajte TiVo. Od kad su se pojavili, pre 10ak godina do danas, oni su jedan jako kvalitetan prozvod na tržištu, tu nema spora. Bili su dobro finansirani, uslovi na tržištu su bili fantastični. TiVo je korišćen kao glagol (Tivujem). Ali bili su komercijalni neuspeh. Nikad nisu uspeli da naprave novac. Kada su izašli na berzu cena akcije je bila oko 30-40 dolara i onda je pala i nikad nije više prešla iznad 10 dolara (trgovana je za oko 6 izuzev u par navrata).  Kada su lansirali produkt rekli su zapravo samo šta imaju. “Imamo produkt koji pauzira žive TV programe, preskače reklame, premotava unazad emisije koje idu uživo i pamti vaše gledačke navike, čak i bez vašeg zahteva.” Cinična većina je rekla “Ne verujemo, nije nam potrebno, ne sviđa nam se. Plašite nas!”. Šta ako bi rekli “Ako ste vi osoba, koja voli da ima potpunu kontrolu svakog aspekta vašeg života, o, onda imamo pravi proizvod za vas. Pauzira žive TV programe, preskače reklame, memoriše vaše gledačke navike itd.itd.”. Ljudi ne kupuju šta radite, već zašto to radite, a vaš proizvod služi samo kao dokaz za to u šta verujete.

 

Sada ćemo dati uspešan primer. 1963. godine 250 000 ljudi se pojavilo na šetalištu u Washingtonu da čuju govor Dr Kinga. Niko nije poslao pozivnice, nije bilo sajta da provere datum. Kako se to postiže? Dr King nije bio jedini koji je bio dobar govornik u Americi. Takođe nije bio jedini koji pati zbog rasne nepravde, ustvari neke njegove ideje su bile loše. Ali on je imao dar. On nije išao po Americi i pričao šta treba promeniti, već je govorio o tome u šta veruje. Ljudi koji su verovali u šta je on verovao preuzeli su njegov pokret i učinili ga svojim i pričali ljudima. A neki od ovih ljudi su kreirali mehanizme da prenose ove priče još većem broju ljudi. Na kraju se 250 000 ljudi pojavilo u pravi čas u pravi dan na pravom mestu da čuje njegov govor. Koliko se ljudi pojvilo zbog njega? 0. Pojavili su se zbog sebe. Bilo je to zbog onog šta su oni verovali o Americi. Oni su putovali 8 sati autobusom da bi u sred augusta u usijanom Vašingtonu stajali na suncu. Zbog onog u šta su oni verovali, a nije bio u pitanju sukob crnih i belih – 25% publike je bilo belo. Dr King je verovao da postoje 2 vrste zakona na ovom svetu, onog koji je stvoren od višeg autoriteta i onog stvorenog od čoveka. I tek kada se svi zakoni stvoreni od strane čoveka usaglase sa zakonima stvorenim od strane višeg autoriteta, živećemo u pravednom svetu. Samo je slučajno pokret za građanska prava bio savršen da mu pomogne u oživljavanju njegovog pokreta. Nisu ljudi pratili ga zbog njega, već zbog sebe samih. Usput on je održao govor “Ja imam san”, a ne “Ja imam plan” govor. Slušajte danas političare sa njihovim govorima, svi imaju planove u 4, 6, 10, 12 tačaka o nečemu. Oni nikog ne inspirišu. Postoje vođe i postoje oni koji vode. Vođe imaju poziciju moći ili autoriteta. Ali oni koji vode su oni koji nas inspirišu. Bilo da se radi o pojedincima ili organizacijama mi pratimo one što vode, ne zato što moramo, već zato što želimo. Pratimo one koji vode ne zbog njih, već zbog sebe. Oni koji započnu sa zašto su oni koji imaju sposobnost da inspirišu one koji su oko njih ili da nađu one koji će ih inspirisati.

Ted Talk

Suvišno je posle ovoga dodavati bilo šta. Jedini na političkoj sceni koji je mogao da bude među onima koji vode, jeste bio Zoran Đinđić. On je bio zaista čovek koji je verovao u nekakve promene. Posle njega imamo najezdu političara koji ni u šta ne veruju i stalno smišljaju planove u nekim tačkama. Koliko ne veruju dokazuju i stvari koje govore u predizbornim kampanjama, a kad prođu izbori ih odmah prekrše prilikom formiranja vlade. Mislim da nema potrebe da govorim tačno o kome se radi, ali slična situacija je nakon svakih izbora.

Nikola Milošević

Born in Bratislava, Slovakia, lived in Belgrade, Serbia, now living in Manchester, UK, and visitng the world. Nikola is a great enthusiast of AI, natural language processing, machine learning, web application security, open source, mobile and web technologies. Looking forward to create future. Nikola has done PhD in natural language processing and machine learning at the University of Manchester where he worked for 2 years. In 2020, Nikola moved to Berlin and works in Bayer Pharma R&D as a computational scientist.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *